Nakon dugo, dugo vremena, svjedočio sam igri djece na asfaltu. Sjedeći na terasi lokalnog kafića pažnju mi je zaokupila poveća, mješovita skupina djece, u dobi od 10 – 12 godina, koja je veselo i zaigrano skakutala, trčkarala, vikala, pomalo se svađala a zatim mirila. Baš kao u dobra stara vremena. To me potaknulo na razmišljanje kako smo to dozvolili da igra iščezne iz svakodnevice novijih generacija djece jer i opisani događaj se dogodio vjerojatno uslijed ushita zbog ponovnog viđenja nakon dugih ljetnih praznika.

Igra je božji dar mladuncima brojnih zemaljskih vrsta a jedino je čovjek nastoji izopćiti i života svojih najmlađih. Igranje se opravdava još jedino maloj djeci i političarima jer imaju iskonsku potrebu za pretvorbom i uveseljavanje okoline. Već u osnovnoj školi kad je igra najvažnija, "zaigranost" se tretira kao ozbiljniji poremećaj u ponašanju i kad se primijeti odmah se angažiraju psiholozi kako bi se na vrijeme izliječilo "ozbiljno psihološko zastranjene". Koriste se sofisticirane metode, a u tretman se uključuju i roditelji, po potrebi djedovi i bake da se utvrde mogući uzroci u genskom naslijeđu ili u pogrešnom odgoju. Izgleda da je "netko shvatio da igra i učenje" nisu spojive aktivnosti. I kad se dijete napokon "izliječi" od igre, postaje poželjnikom ili ti pokornim poslušnikom pedagoškog režima i perspektiva nacije.

Igra, kakvom je doživljavaju starije generacije (npr. moja) danas je naprosto nestala. Ulice su puste, nema trke i vike (lovice, skrivača, lopova i pandura), skakutanja (gumi – gumi), na pločnicima nema iscrtanih školica, u parkovima bauljaju samo dokoni pijanci. Čak su i školska igrališta često pusta. I mi roditelji značajno smo pridonijeli tome. Zavedeni dogmama o društvu znanja i vrsnoće nastojimo djecu u svakom slobodnom trenutku podsjećati na njihove školske obaveze ili ih upisivati u dodatne obrazovne sadržaje. Izvještaji u crnim kronikama uplašili su nas do te mjere da se bojimo djecu pustiti "na zrak" a njegovo veličanstvo kompjuter vrlo učinkovito je zaveo svu djecu svijeta.

Današnji pametnjakovići sigurno će kazati da je civilizacija napredovala te sukladno tome i način igranja djece i da kompjutorske igrice u potpunosti zadovoljavaju te potrebe. Kompjutor i televizija danas su, nažalost, najmoćniji autoriteti u odgoju djeteta. Jači i od roditelja, i od škole, i od razuma. Prekinut je porodični - zavičajni – nacionalni – vjerski duhovni predajni kontinuitet s generacije na generaciju, a način ponašanja, svjetonazor i ukus oblikuju medijske veličine i virtualne spodobe gdje su iskonske ljudske vrline prezrene do gadljivosti. Nije li upravo taj moderni način igranja generirao brojne psihofizičke probleme s kojima se suočavaju današnje generacije mladih. Brojna neophodna umijeća i znanja koja su kroz igru stjecale brojne generacije naprosto su nestala i došli smo u situaciju da bespomoćno uviđamo potpuno obamrlost psihofizičkih potencijala vlastite djece.

Svakom djetetu u dobi od 7 – 12 godina bi trebali osigurati vrijeme za igru s vršnjacima. U toj dobi igra je izuzetno važna jer su djeca sposobna samostalno i bez nadzora odraslih igrati se a to svakoj igri daje posebnu čar, draž i strast u igranju. Djeca preko igre; snaže svoje tijelo; razvijaju spretnost, brzinu, koordinaciju pokreta, snalažljivost; ovladavaju brojnim vještinama i spoznajama; uče međusobno komunicirati - pobjeđivati – gubiti, glumiti, pjevati, svirati, snositi posljedice zbog nestašluka i učinjenih šteta. Sva ta postignuća u igri duboku se usađuju u osobnost i ostaju trajno pohranjena. Moja sjećanja na igre iz djetinjstva govore tome u prilog i vjerujete mi još uvijek s bez probleme na metar mogu pogoditi pikulu, fućkati na prste i na žir, pucati na list i sjetiti se djevojčice- simpatije koja me izabrala u igri Igra kolo na 22. U terenskim zapisivanjima dječjih igra najviše sam zapisao one u kojima su sudjelovala djeca u dobi od 7 – 12 godina. Prikupio sam do sada (vlastita istraživanja i zapisi drugih autora) oko 1000 dječjih igara. Mislim da to dovoljno govori koliko je naš narod bio svjestan važnosti - da se djeca igraju.

Kad se sjetimo djetinjstva, prvo što nam pada na pamet, su doživljaji vezani uz igru. Bez tih uspomena nema ni djetinjstva a to je ipak prevelika praznina i nenadoknadiv gubitak u osobnosti čovjeka. Stoga mislim da bi između svih ostvarenih prava za djecu trebalo uvesti pravo djece na igru i shodno tome pokušati motivirati društvene, sociološke i pedagoške strukture na izradu programa koji bi imali za cilj ponovo uvesti igru u dječju život. Možda bi jedan školski sat u tjednu namijenjen igri bio sasvim dovoljno, za početak.

Svjesno ili nesvjesno, igramo se cijeli život, ali ako to učinimo u djetinjstvu zasigurno ćemo to uspješnije činiti i kasnije. Uostalom evo kako je genijalni fizičar Albert Ajnštajn postavio formulu za uspjeh. "Ako je A uspjeh u životu, onda je A jednako x plus y plus z. X je rad, y je IGRA, z je držanje jezika za zubima."