Tijekom prve polovine osamdesetih slučajno sam došao do notnog zapisa Hrvatskog salonskog kola (Elzy Dunin) koje su izvodili naši ljudi u Čileu. Ta činjenica me zainteresirala i dao sam si u zadatak podrobnije to upoznati. Stjecajem okolnosti, 1995. godine bio sam na podužem bolovanju i to vrijeme iskoristio sam za prikupljanje građe iz raznih izvora: Sveučilišna biblioteka, IEF, Muzej Grada Zagreba, Etnografski muzej, Muzička akademiji, privatne zbirke i radove Franje ks. Kuhača, Vatroslava Lisnskog, Pietra Coronellija, Pietra Ortolanija, Elzi Dunin, Ivana pl. Zajca i drugih kroničara s kraja 19. i početka 20. stoljeća, intervjuiranje nekoliko gospođa koje žive na Gornjem Gradu i ost. Iznenađen sam bio činjenicom da je Hrvatsko salonsko kolo bilo relativno dugo prisutno u tradiciji salonskih zabava: od 1842. kada je prvi puta izvedeno u Zagrebu a zadnji zapis je dao Pietro Ortolani i to 1936. kada je izvedeno u Dubrovniku. Isto tako vrijedno je istaći da se izvodilo u gradovima širom Hrvatske. To upućuje na zaključak da je Hrvatsko salonsko kolo uraslo u svijest hrvatskog čovjeka i bilo je prihvaćenom i priznatom normom u gradskom društvenom životu. Da je tomu tako, viški iseljenici ponijeli su ga u duši i mislima u daleki Čile (Antofagastu) i smatrali ga svojim nacionalnim ponosom i poveznicom s domovinom. Čak i danas, u Čileu, Hrvatsko salonsko kolo izvodi se u posebnim prilikama.

Početkom 2000. godine s kolegom Andrijom Ivančanom radio sam na zajedničkom folklornom koncertu „Sakaj teče, od zipke do sveče“ i uvrstio u program Hrvatsko salonsko kolo. Premijera koreografije se dogodila 13.02.2001. u Hrvatskom narodnom kazalištu u izvedbi ZFA dr. Ivana Ivančana. Obzirom na vrlo povoljne kritike počeo sam razmišljati o uvođenju salonskog kola u društveni život grada Zagreba dakle izvan folklornih ansambala i pozornice. Npr. u klubu zagrepčana, maturanti i sl. Kad sam svoj prijedlog izložio u stručnim krugovima svi su ga podržali ali uz veliku sumnju glede realizacije. Bili su u pravu. Nakon nekoliko mlakih pokušaja odustao sam od te svoje namjere. U međuvremenu koreografija Hrvatsko salonsko kolo, izvedena je (FA „Ententin“) na 1. Festivalu folklorne koreografije održanom 2003. godine u Zagrebu i osvojila prvo mjesto. I baš nekako u to vrijeme počela je inicijativa izvođenja Kvadrilje s maturantima (sa vršnjacima iz drugih zemalja) u cilju obaranja nekakvog fantomskog rekorda i ulaska u Gunessovu knjigu. To pojava me podosta uznemirila a najviše sam se ljutio na samog sebe što nisam malo agresivnije svojevremeno predstavljao svoju ideju. No, za prave stvari nikad nije kasno i odlučio sam svoj projekt Hrvatsko salonsko kolo staviti na papir i s tome upoznati kulturne i pedagoške institucije. U sklopu toga dobio sam preporuku MZOS i Agencije za odgoj obrazovanje. U svim županijama pronašao sam plesne stručnjake koji će vježbati s maturantima ako Županija ili Grad pokaže interes za projekt.

Tijekom srpnja 2007. godine poslao sam na 27 županija i 50 gradova diljem „lijepe naše“ projekt Hrvatsko salonsko kolo i maturanti. U Gradu Zagrebu na sve institucije po hijerarhiji, od gradonačelnika do referenta. Detaljno sam ga opisao s povijesnog gledišta i predstavio način učinkovite realizacije s maturantima. Projekt (video zapis, audio zapis, pisani opis koreografije i gl.aranžman) ponudio sam besplatno. U pisanom obliku pristiglo je nekoliko negativnih odgovora s obrazloženjem da se nema financijskih sredstava. Iz nekih gradova su me obavijestili da će s maturantima uvježbavati Kvadrilju, a ne Hrvatsko salonsko kolo. Jedino me iz Zaboka nazvala profesorica Knežević i rekla da će to njena gimnazija izvoditi bez obzira na druge čimbenike. Isto tako veliki interes je pokazala Koprivničko – križevačka županija. Iz Grada Zagreba nisam dobio nikakav niti pismeni a niti usmeni odgovor. No, ipak sam pokušao nešto napraviti i otišao sam na razgovor s ravnateljicom gimnazije, bivšom vrlo visoko pozicioniranom političarkom i ona me je nakon par minuta razgovora „otprašila“ svojoj profesorici tjelesne kulture. Ista nije pokazivala nikakav interes prema mojoj inicijativi i to bilo to, u Zagrebu.

Zahvaljujući ponajprije Senki Jurini iz Zaboka koja je vrlo spretno i ažurno mobilizirala „zagorce“ interes je pokazala i županica krapinsko zagorske županije gđa Borovčak i uz njezino pokroviteljstvo, a u organizaciji Senke Jurine i KUD-a Zabok održao sam seminar na temu Hrvatsko salonsko kolo u Zaboku, 27.10.2007. godine, za sve zainteresirane voditelje i profesore iz Hrvatske. Sudjelovalo je 34 polaznika. Uspješnom animatoricom se pokazala i Nada Šešić iz Koprivnice koja je sam obavila lavovski dio posla.

Na maturalnom danu 21.05.2008. Hrvatsko salonsko kolo izvodili su maturanti u slijedećim gradovima i mjestima:
Zaboku, Pregrada, Zlatar, Konjščina (uvježbala Senka Jurina),
Koprivnica, Đurđevac (uvježbala Nada Šešić),
Kutina (uvježbala Katica Tomac),
Jastrebarsko
U Zagrebu s maturanti izvodili Kvadrilju.
Nazočio sam izvođenju salonskog kola u Zaboku i bio oduševljen pristupom i izvođenjem maturanata. Malo sam sa strane slušao njihove komentare u kojima se naslućivao svojevrstan ponos i zadovoljstvo što su sudjelovali u tom projektu. Nakon toga sam bio siguran da hrvatsko salonsko kolo ima budućnost jer osim nacionalnih vrednota posjeduje vrlo privlačnu estetiku, zanimljivu i poticajnu današnjim generacijama što je vrlo važno i značajno. Ta spoznaja me dodatno osokolila i ponovo sam tijekom listopada 2009. godine poslao dopise na sve Županije i naravno Grad Zagreb. Pozitivni odgovor i spremnost glede organizacije došao je jedino iz Karlovačke županije i to ponajprije zahvaljujući Vesni Vrbanc i Zajednici KUD –a Karlovac koji su vjerojatno dodatno upregli snage i privolili političare. U Zagrebu se opet izvodila Kvadrilja.

15. svibnja, 2009.
Zabok (uvježbala Senka Jurina)
Koprivnica (uvježbala Nada Šešić)
Karlovac (uvježbao Marko Maričić)

Zahvaljujući maturantima danas je Hrvatsko salonsko kolo upoznala i šira javnost u Hrvatskoj. Primjera radi, kad smo prije 2008. godine upisali na internet tražilici Hrvatsko salonsko kolo pojavile su se dvije stranice a danas ih ima više od dvadeset. Ovaj proces usvajanja Hrvatskog salonskog kola kao hrvatske kulturološke baštine zasigurno će poduže trajati jer poznata je rezerviranost Hrvata prema svojoj tradiciji ali srećom dolaze, nove, neopterećene generacije, istančanog ukusa prema lijepom i ispravnog stava prema vlastitom tradicijskom naslijeđu. U takvom okružju Hrvatsko salonsko kolo zasigurno ima veliku perspektivu postati -činjenicom- u pedagoškom, povijesnom i kulturološkom učenju.

U promociju svog projekta uložio sam veliki entuzijazam, nadanja i vlastita financijska sredstva. Naučio sam da sve što je besplatno i još k tom Hrvatsko nije interesantno našoj birokraciji. Ako nisi umrežen, da nudiš pravo zlato birokrati bi vidjeli blato. Čak što više i znanstveni krugovi su pokazali potpuno nezainteresiranost. Pri tome moram naglasiti da su pojedinci iz nadležnih ministarstava shvatili i podržali projekt i na tome im svesrdno zahvaljujem. Također i novinaru večernjeg lista Denisu Derku koji sve to lijepo i točno opisao u svom tekstu. Vjerujem da će se 2010. godine Hrvatsko salonsko kolo nastaviti izvoditi, a ako netko pokaže interes stojim na raspolaganju.